петак, 4. мај 2012.

Ispovest Rajka Banduke-ađutanta generala Mladića

Ispovest ađutanta (1): Za Mladića su mi nudili milion dolara



Prošao sam golgotu pošto nisam hteo da prodam generala, koga je dosovska vlast htela da uhapsi na Vidovdan 28. juna 2001. posle izručenja Miloševića Hagu.

Čelnici Demokratske opozicije Srbije imali su aktivan plan da neposredno pošto isporuče Haškom tribunalu bivšeg predsednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, 28. juna 2001. godine, izvrše prepad na kuću nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića i uhapse ga. Ovaj plan je propao zbog tajnog telefonskog poziva jednog od ljudi bliskog tadašnjoj vlasti koji je upozorio generala i njegovo okruženje.
- Spakovali smo ga u roku od desetak minuta i otišli na bezbednu lokaciju. General i nas trojica sa njim. On se ni jednog trenutka nije uplašio, ali je želeo da izbegne moguće probleme koje bi imala njegova porodica ili komšije.

Ovo je samo deo ekskluzivne ispovesti "čoveka bez lica", ađutanta generala Mladića, Rajka Banduke (59). On se do sada nije pojavljivao u medijima, a još manje pričao o godinama rata, a kasnije i skrivanje ratnog komandata bosanskih Srba. Za "Vesti" otvoreno govori o tom periodu, broju telohranitelja koji su uvek bili uz generala, ali i pokušajima plaćenika da se dokopaju višemilionskog iznosa nagrade.

U sledećih nekoliko brojeva, ađutant generala Mladića će ispričati i kroz koju je ličnu golgotu prošao odbivši da proda generala za milion američkih dolara, ali i kako je izgledao prvi telefonski razgovor sa bivšim šefom pošto je već prebačen u Haški tribunal.

Kako ste saznali da se 28. juna 2001. godine priprema i hapšenje Mladića?

- Još od podizanja optužnice protiv njega, 1995. godine, bili smo upoznati sa stalnim interesovanjem i stranih, ali i domaćih obaveštajnih službi da se on uhapsi. Tog dana smo bili zajedno u njegovoj kući na Banovom brdu i pratili vesti oko slanja Miloševića u Hag, kada je pozvonio telefon i jedna osoba nam je saopštila da je odlučeno da i Mladić bude isporučen. Ništa više nismo pitali ili proveravali, već smo preduzeli mere preventive. Spakovali smo se za desetak minuta i prebacili generala na bezbedno mesto.

S koliko ljudi se "sklonio"?

- Bilo nas je ukupno trojica.

Do kada ste bili sa njim?

 - Sve svoje saradnike je otpustio 28. februara 2002. godine. Meni je prišao tog dana i rekao: "Rale, ti i ja smo penzionisani. Srećna ti penzija i da je dugo uživaš. Ti se vrati svojoj porodici, ja ću svojim putem. Želim ti svu sreću i hvala ti na svemu, nadam se da ćemo se videti". 

Da li ste se videli kasnije?

- Nismo. Ja sam otišao u Bijeljinu, a njega sam video na TV, kada je uhapšen 2010. godine.

Ipak, pričalo se da je do tada imao pedesetak telohranitelja, tri prstena obezbeđenja...?

- Ma, to nije tačno. Kažem vam koliko nas je bilo kada je otišao od kuće, a taj broj je ranije možda bio veći za jednog ili dvojicu ljudi, nikada više.

Postoje dokumenti da je postojala posebna jedinica koja je služila za njegovo obezbeđenje?

- To je tačno, ali vi me pitate o broju ljudi koji su ga obezbeđivali. Ljudi su se menjali po smenama, a pri tom je mnogo njih radilo neke druge stvari, nevezano za obezbeđenje generala.
Ceo rat uz generala

Rajko Banduka je postao lični sekretar - ađutant generala Ratka Mladića 9. maja 1992. godine i sa njim je bio sve vreme rata. Zajedno su i penzionisani, a zajedno su i otišli iz Republike Srpske. Do sada je govorio jedino u knjizi Ljiljane Bulatović "Raport komandantu" (prodaje se posredstvom knjižare "Vesti"), ali mahom o svom stradanju u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

Ispovest ađutanta (2): Generala su tražili samo lovci na glave
 U ekskluzivnom razgovoru za "Vesti", nekadašnji ađutant Ratka Mladića koji je sa njim delio dobro i zlo ne samo u ratu, već i u godinama generalovog skrivanja, prvi put govori o tom, i dalje misterioznom periodu.
Pričalo se i da je obezbeđenje Mladića bilo do zuba naoružano. Posebno ispred njegove kuće na Banovom brdu?
 - Nije tačno. Lično nam je general Mladić zabranio da nosimo bilo kakvo oružje, a posebno kada bismo ga pratili. Druga zapovest je bila da nikada mi prvi ne reagujemo, ako se nešto dogodi. Znao je da smo svi bili ratnici i da bi taj odgovor bio eksplozivan. 

Pratili ste ga bez oružja?
- Ma, kada me već terate da kažem, imali smo samo pištolje i ništa više od toga. Uostalom, ne znam od koga bismo ga i branili, kada se stalno susretao sa ljudima i svi su ga dočekivali kao heroja.

Možda od lovaca na ucenjene glave?
 - Odlično smo bili upoznati da su u Srbiji boravili izvesni ljudi koji se bave tim... 

U RS nije bio od 1996.
Postoji tvrdnja da se jedno vreme skrivao u Republici Srpskoj i to u skloništima koja je koristio tokom rata?
- To je smešno. Od 1996. godine, kada smo zajedno napustili Srpsku, on se više nikada tamo nije vratio, a u dva navrata je imao toliku želju da smo ga jedva zadržali. Prvo, smrt brata, a onda smrt majke. Kada mu je brat umro, on je odlučio da ode na sahranu po svaku cenu, čak i da ga uhapse na groblju. Ništa mu nije bilo važno. Jedva sam uspeo da ga sprečim, tako što sam se na kraju bacio ispred automobila kojim je krenuo. Posle mi je rekao: "Opraštam ti što nisi izvršio naređenje, ali ti zaboraviti neću nikada". Voleo bih da mi je i to oprostio, jer znam da je to bilo za njegovo dobro.



...zanimanjem. Pratili smo ih i bili smo, jasno, na oprezi zbog njih.


Da li je bilo konkretnih pokušaja njegovog hapšenja?
- Nikada nije bilo fizičkog pokušaja hvatanja generala ili ataka na njegovu kuću. Najopasnije je bilo, mislim odmah po završetku NATO bombardovanja 1999. ili 2000. godine, kada je jedna grupa tih plaćenika valjda htela da se preko noći obogati.

Imali ste sa njima okršaj?
- Nismo. Primetili smo njihovo vozilo i odmah reagovali. Kada su nas ugledali, dali su gas i pobegli.


Šta je general rekao na sve to. Da li se plašio?
- On se nikada nije uplašio i uvek bi posle svake opasne situacije govorio: "Niko neće prodati ili ubiti generala". Nama je govorio da se ne plašimo i da se ni nama neće dogoditi ništa ružno.


U javnosti vlada mišljenje da je Mladić ipak izbegavao da se slobodno kreće?
- Pa, ako se tako priča onda je tako, ali znam, jer sam i ja bio sa njim, svako jutro pio je kafu u Ruskom caru u Knez Mihailovoj ulici, da je često odlazio na pijacu, a to se po pravilu završavalo tako što bismo okrenuli gajbice i čitav dan pričali sa tim narodom. General je obožavao da razgovara sa običnim svetom i nikada, ali nikada, nije doživeo ni najmanju provokaciju, a kamoli nešto ozbiljnije.


Ipak, on se jedno vreme skrivao i van Beograda?
- I to je tačno. Odlazili bismo iz Beograda da "razgledamo prirodne lepote", svaki put kada bi se napravila "gužva" oko njegovog statusa. Međutim, nijednom njegova lična bezbednost nije bila ugrožena. Nijednom.


Znači, nije boravio u Rusiji, Makedoniji kod bivših kolega iz JNA?
- Ma tvrdim da nikada nije prešao granicu Srbije.


Čak postoje razne priče da se jedno vreme i zajedno skrivao sa Radovanom Karadžićem i da su se viđali?
- Uveren sam da se nisu videli od 1995. godine, dok nije otišao u Haški tribunal. Preko sredstava informisanja sam čuo da su se tamo videli i zagrlili.

Nikada se nije krio u Topčideru


Pretpostavljam da ste upoznati sa tvrdnjom da se skrivao u tajnom objektu Vojske Srbije "Karaš" u Topčideru, te da su zbog njegovog skrivanja, 5. oktobra 2005. ubijena dvojica gardista?
- Naravno da sam čuo za taj nemio događaj, ali sam skroz uveren da Mladić nije bio tamo. Pa, ja sam tek kada su ti mladići nastadali saznao da u toj kasarni postoji i takav tajni kompleks. Valjda bih i ranije znao za to, da je bilo planova da general tamo bude smešten. Drugo, ta priča pada u vodu i zbog činjenice da Mladić nije trpeo zatvoreni prostor.

Ispovest ađutanta (3): Mučili su me Amerikanci!

Od 2002. godine kada je Mladić odlučio da se skriva bez svojih najbližih saradnika, njegov ađutant Rajko Banduka je u Bijeljini trpeo posledice prijateljovanja sa bivšim komandantom Vojske Republike Srpske.
Stalno pod prismotrom stranih obaveštajnih službi nije ni slutio da će mu nuditi odlazak u treću zemlju, promenu identiteta i novac koji nikada nije video u život - više miliona dolara.



- Znao sam da sam jako interesantan obaveštajnim službama, pa sam bio na oprezi. Tek početkom 2004. godine sam zapravo otkrio da me intenzivno prate jer je to postalo više nego očigledno. Šetam do kuće, a čovek je iza mene na nekoliko metara razdaljine. Okrenem se i pitam da li nešto traži, a on bez reči se okrene i ode. Slično se događalo i oko zgrade gde stanujem. Stalno bi se tu neko motao... Posle sam saznao da su me pratili i pripadnici američke, francuske i engleske obaveštajne službe jer jedni drugima nisu verovali.

Morali ste znati da će Vam se neko od njih na kraju i obratiti?
- Naravno da sam to znao, ali se nisam plašio jer sam i očekivao da sam budem interesantan svim nivoima obaveštajnih službi i u zemlji i van nje.

Da li Vam je ikada nuđen novac da izdate generala?
- Nuđen mi je kofer prepun svežnjeva američkih dolara. Ne znam koliko je bilo u njemu, ali pretpostavljam između milion i pet miliona dolara, koliko je valjda i iznosila nagrada za onog ko bi izdao generala. Kasnije mi je nuđeno da meni i porodici promene identitet i da nas presele u Las Vegas, a mojoj kćerki omoguće upis u koledže... Svašta su nudili.

Kada Vam je taj novac nuđen?
 - Oko pet sati ujutro, 24. jula 2004. godine, u moj stan su ušla dva čoveka i prvi se predstavio kao Majkl, zaboravio sam prezime, pripadnik američke obaveštajne službe. Stavio je na sto kofer, otvorio ga i u njemu sam prvi put u životu video tolike svežnjeve američkih dolara. Na čistom srpskom mi je rekao: "Uzmi pare, odvedi nas... 


Puštali mi Cecine pesme

Kako je izgledalo to hapšenje u Bijeljini?
- Kao u američkim filmovima... Strpali su me u automobil, a onda u helikopteru vezali ruke lisicama, stavili povez na oči i slušalice na uši. Tokom vožnje smenjivale su se pesme Cece i ostalih srpskih pevača i obaveštenje: "Nemojte se plašiti, u sigurnim ste rukama američkih vojnika".

...na adresu". Odgovorio sam mu bez razmišljanja: "Skloni pare, ne trebaju mi". Još desetak minuta je pokušavao da me ubedi da prihvatim ponudu, a onda je ustao bez reči i izašao sa pratiocem. Brzo sam otišao na prozor i shvatio da je ceo kvart blokiran pripadnicima Sfora. Par sekundi kasnije upali su maskirani vojnici, isključivo Amerikanci i tada sam prvi put odveden na ispitivanje. U njihovu vojnu bazu Butmir kod Sarajeva.

Jeste li se plašili?
- Po prirodi sam čovek koji ne pokazuje emocije, ali naravno da mi nije bilo svejedno. Kada smo stigli u tu bazu prvo su me ubacili u neku salu gde sam postavljen u krug prečnika pola metra iz koga nisam smeo da izađem. Svučen sam do gola, pregledan, a oko mene je bilo 30-ak ljudi koji su sve to snimali video-kamerama.

Koliko ste bili u toj bazi?
- Tri dana je trajalo moje saslušavanje, ali i to je bilo pozorište. Da li verujete da sam saslušan možda dva puta i to ne više od po 10 minuta. Ostalo vreme sam proveo u "neobaveznoj priči" ili u ćeliji u kojoj bi klima čas duvala hladno, čas vruće, pa bi svaki čas neko ulazio da pita da li mi je dobro. Posle tog razgovora sam se zaista jako uplašio.

 Klintona pitao da me pusti
- Onaj čovek što mi je prvi ušao u stan, došao je tog trećeg dana, sa istim onim koferom, ali ga sada nije otvarao. Ponovio je ponudu i kada sam je odbio rekao mi jednu čudnu rečenicu koju do danas ne razumem: "Pokušaću da razgovaram sa predsednikom Klintonom da te pustimo kući". Mislio sam u sebi: "Kakva je ovo budala da će sada Klinton da se bavi sa jednim Rajkom Bandukom". Vratio se posle pola sata i rekao da je Klinton pristao, ali da ima uslov, da im kažem Mladićevu adresu. Odbio sam - priča naš sagovornik.

Ispovest ađutanta (4): Nije se krio do 2002. godine
O svojim danima sa generalom Ratkom Mladićem, od početka rata do 2002. godine, njegov ađutant Rajko Banduka prvi put govori bez dlake na jeziku.
Posebno je zanimljliv deo o kome je javnost uglavnom slušala od tadašnjeg haškog tužioca Karle del Ponte koja je tvrdila da je uspela da ga locira na nekoliko mesta u Beogradu. U javnosti je najviše pažnje izazvalo Mladićevo pojavljivanje na fudbalskoj utakmici sa Hrvatskom. Kako je došlo do toga?
- Ničega spektakularnog tu nije bilo. On je izrazio želju da ode na tu utakmicu i onda sam ja okrenuo nekoliko telefona i dobili smo karte za svečanu ložu. Odgledali smo utakmicu i otišli. Ali, to nije bila i jedina utakmica koju je on gledao, a javnost ne zna da je bio i na bezbroj koncerata ozbiljne muzike u Kolarcu, da se leti kupao na bazenu na Topčideru, da je stalno šetao po Košutnjaku, a svaki treći dan smo sa njim vežbali na Adi Ciganliji.

I tvrdite da se ni na jednom od tih mesta nije krio?
- Kako da se krije kad su ga ljudi svugde prepoznavali i sa svakim bi stao da porazgovara? Pa čak i kada smo se sklanjali iz Beograda od gužve, putovali bismo jednim automobilom, on, vozač, ja i samo još jedan pratilac. To je bilo sve. Nisu bili nikakvi konvoji pratnje i slične gluposti koje sam čitao po novinama.

Misteriozna smrt u Savskom jezeru
U javnosti se malo zna za porodičnu tragediju Mladićevog ličnog pratioca Branislava Puhala.
- Nedugo pošto je generalu poginula kćerka, u Beogradu su pod misterioznim okolnostima stradali Puhalova supruga i dete. Pronašli su ih mrtve na Savskom jezeru. Posle toga sam očekivao da će se nešto dogoditi mojoj porodici. Tada mi je zaista svašta prolazilo kroz glavu jer je bilo jako čudno da se u istom gradu, u relativno kratkom razmaku dogode ovakve dve tragedije. I dalje ne znam da li je reč o slučajnosti ili nečemu drugom jer nikada nije urađena temeljna istraga. Iz današnje perspektive mislim da ti događaji ipak nisu bili povezani.


Jesu li tajne službe Srbije znale za sve ovo?
- Obilazili su nas povremeno i videle svrhu našeg obezbeđenja.

Navodno je najopasnije bilo tokom NATO bombardovanja Srbije?
- Znao je da bi mogao da bude jedna od meta tih napada i na to je upozorio sve svoje komšije, ali on nije želeo da napusti stan. Zajedno sa njim smo proveli svih 78 dana, a interesantno je da su u svojim domovima ostali i mnogi iz komšiluka. Da li verujte da je on svako jutro odlazio u jednu pekaru gde se hleb pekao na drva i donosio ga za ceo kvart? Sa mlađima je tih dana igrao košarku ili mali fudbal na ulici, neke od njih učio da plivaju na bazenu Košutnjak. Činjenica da se general Mladić nije plašio svakodnevnih bombardovanja Beograda mnogo je uticala i na komšije da budu smireniji.

Koliko se general Mladić promenio posle smrti kćerke Ane 1994. godine?
- Znam zbog čega me to pitate, ali ta priča nimalo ne stoji. Tačno je da mu je ona bila mezimica i da je često dolazila u štab, uglavnom kako bi spremala ispite. Ali, smrt kćerke ga je promenila isto kao što bi promenila bilo koga drugog. Ni u jednom njegovom kasnijem postupku ili naređenju kao komandanta Vojske Republike Srpske se ta tragedija nije mogla videti.

Predstave stranih agentura
Nemoguće je da su vas razne službe ostavile na miru?
- Naravno da nisu. To su bile igranke i pozorišne predstave koje danas mogu izgledati smešno, ali verujte da nisu. Kada smo se rastali, te 2002. godine, ja sam se vratio u Bijeljinu i po nepisanom pravilu isključio sve telefone, obustavio sve kontakte. Prve dve godine sveo sam svoje kretanje isključivo na poznate, kratke destinacije, a vreme provodio samo sa porodicom i najbližim prijateljima - priča Banduka.



Исповест ађутанта (5): Рат шпијуна у Бијељини
На крају првог испитивања у америчкој бази Бутмир код Сарајева, Рајко Бандука признаје да је помислио да жив неће дочекати следећи дан.

РАЈКО БАНДУКА: Желим да у Хагу кажем истину о генералу

- Када сам одбио и последњу понуду да издам свог команданта наређено ми је да се спакујем и са истом процедуром сам пребачен у хеликоптер. Када смо слетели убачен сам са повезом на очима у неки аутомобил и ту сам помислио да ми је крај. Најмање три сата смо се возили по неким гудурама, а нико од људи из пратње није проговорио ни једну реч. Међутим, предали су ме Центру јавне безбедности у Бијељини. Претекао сам.

И тамо сте дали изјаву?
- Оно што ме је заболело да ни они тада, а ни многи из власти у Републици Српској који су ме касније саслушавали ни један једини пут нису рекли, па Бундека је наш држављанин, шта је то разговарао са тим странцима. Ваљда и ми треба да сазнамо. Занимало их је само где је генерал Младић.

Ваше патње овим не престају?
- Све до 2008. године сам одвођен на разна испитивања. После једног испитивања у МУП РС сам требао једног рођака да пребацим у Србију, али сам на граници сазнао да ми је то забрањено. У вестима се после појавило да сам на списку од 119 људи који се проверавају и који се сумњиче да скривају генерала.

Ко вас је још “контактирао”?
- После Американаца неколико пута је долазио Енглез који је такође течно говорио српски, а отворено се представио као припадник британске тајне службе из Београда. Рекао ми је да је он у Бијељини сам и потпуно тајно, да чак и на граници не знају да је прешао из Србије у РС. Међутим, он ми ништа није обећавао, већ га је занимало само да сазна колико су подаци с којима је располагао тачни. Искрено, био је веома обавештен. Њега сам једном и замолио да ми уклоне људе који су ми 24 часа испред зграде, али ми је одговорио да то нису “његови”, већ из француске обавештајне службе, која не верује Британцима. Занимљиво је да су они потом стварно постали неупадљивији.

Да ли Вас је неко током свих тих саслушања питао за рат у Босни?
- Очигледно их то није занимало. Међутим, ја сам прошао сву голготу Добровољачке улице у Сарајеву. Алијине снаге су ме три дана држале заробљеног и ја сам увек успевао да им кажем барем по десетак реченица о томе.

Случај Добровољачка је закључен. Ваш коментар?


- Човек се осећа немоћно после свега. Јако ми је жао тих младих људи који су изгинули упркос договора представника међународне заједнице и Алије Изетбеговића.

Како сте се Ви нашли у Добровољачкој?
-Био сам секретар генерала Кукањца и ако вас занима ја сам скувао кафу Алији Изетбеговићу док су преговарали. Кренуо сам у тој колони као и сви остали из касарне. Оно што је уследило је било класичан масакр.

Међународни тужилац који је водио овај случај у БиХ не дели ваше мишљење?
-Добио сам од њега обавештење да је обустављена истрага против 14 најодговорнијих у БиХ. Закључио је да смо у моменту напада, били легитимна и законита мета и то ме је запрепастило. Послао сам притужбу и упитао га како може да се назове напад на колону ЈНА под заштитом међународних снага, ако муслимани издају јасне наредбе: “Заустав”, “Пљачкај”, “Избацуј”. Још чекам одговор. Још чекам да истина победи, као што сам убеђен да ће генерал Младић у Хашком трибуналу доказати да није био никакав злочинац већ српски херој.

Бићу сведок одбране

Да ли ћете бити сведок у процесу против Младића?
-То не знам, али је моја огромна жеља да будем. Контактирао сам Младићеве адвокате и дословце им рекао: “Радите ми шта год хоћете, стављајте ме у било какву позицију, али ми дозволите да кажем праву истину о генералу Младићу”.

А, да ли Вас је контактирао неко из Тужилаштва?
- После мог првог хапшења дошао је неки Пољак, Блашчек и питао под којим околностима би од мене могао да узме изјаву. Рекао сам му да то може, али само у Бијељини и да му се истина можда неће допасти. Од тада ме више нико није ни позвао телефоном.
 Đ. Barović - Vestionline.com