субота, 31. март 2012.

Bosansko Grahovo


Opština Bosansko Grahovo se nalazi na jugozapadnom dijelu BiH i obuhvata površinu od 780 kvadratnih kilometara ,graniči sa opštinama Drvar, Glamoč,Livno,Kulen Vakuf u Bosni i Hercegovini i opštinama Srb,Knin i Kijevo u Republici Hrvatskoj, a od obale Jadranskog mora udaljena je 80km ( Šibenik ).

Planine Dinara,Uilica,Jadovnik,Šator i Staretina sa padinama i poljima između njih čine grahovsku teritoriju sa nadmorskom visinom između 400m ( selo Mračaj ) i 1851( Veliki bat na Dinari ).

Grahovska polja ( Resenovačko,Pašića,Crnoluško i Ždralovac ) na nadmorskoj visini od 708 – 873 m čine kotlinu koja se proteže od sjeverozapada ka jugoistoku u dužini od 45 km i širini od 10km. Na jugu je Ždralovac i Livanjsko polje do Livna ,a na sjeveru iz resenovačkog polja pruža se prevoj prema Drvaru ( Ploče 985 m nadmorske visine ) i uvala ka Srbu. Prevoj preko Stožišta između Dinare i Uilice ( Derala 965 m nadmorske visine ) je prolaz na zapad prema Kninu , a Tičevska visoravan ( 1098 m nadmorske visine ) je prolaz na istok ka Glamoču.

Prva velika cesta kroz grahovski kraj gradi se 47. i 48. godine nove ere , a na podlozi ove ceste Austrougarske vlasti 1892.godine grade makadamsku cestu Strmica - Bosansko Grahovo – Drvar ,koja se 1975.godine preuređenjem pretvara u magistralni put . Magistralni putevi povezuju Bosansko Grahovo sa Kninom ( 35 km ) , Drvarom ( 35 km ) i Livnom ( 76 km ) .

Područjem opštine Bosansko Grahovo prolazi željeznička pruga ( Donji Tiškovac ) Bosanski Novi – Knin u dužini od 1700 m sa željezničkom stanicom u Bosanskom Drenovcu.

Grahovska naselja ( 32 naseljena mjesta ) nalaze se na obodima polja povezana su asfaltnim putevima sa sjedištem opštine , a postavljena su tako da na najbolji način koriste prirodne pogodnosti. Naselja su na sunčanim i od vjetra i nepogoda zaštićenim planinskim padinama i uvalama , na granici plodnog zemljišta sa pašnjacima i šumom ,odakle se na najbolji način eksploatišu prirodna bogatstva .

Po svom geografskom položaju opština Bosansko Grahovo iako blizu Jadranskog mora ima kontinentalnu klimu sa dugim i jakim zimama i kratkim i toplim ljetima sa velikim brojem sunčanih dana u godini.

Na planini Šator na visini od 1448 m smješteno je Šatorsko jezero – biser planine Šator i njegov najvrjedniji « eksponat «, dugačko 337 m i široko 127 m sa dubinom od 8 m i vodom tamnozelene boje što potiče od vodene biljke Potamageton koja raste na dnu jezera . Voda je providna do dubine 4 m ,te je tako vidljiv najveći dio jezerskog dna. Na ovoj planini raste endemska i zaštićena biljka « Runolist «.

Pored ovog jezera postoje još dva prirodna jezera i to Pečenačko u Grahovskom polju i jezero u Nuglašici u Livanjskom polju , te dva vještačka jezera u Borovači i selu Preodac.

O граду

На самој тромеђи Босне, Далмације и Лике, омеђено планинским масивима Динаре и Шатора, свега 50-ак километара удаљено од мора, налази се Босанско Грахово. По површини, ово је једна од највећих општина у Босни и Херцеговини, али по насељености заузима последње мјесто. На огромним пространствима, на којима се смјењују богате шуме и плодна поља, прије рата је живјело око 9.000 становника /свега 11 становника на 1 км2/, од чега су 99 % били Срби, а свега 1 % Хрвати.
У историјским изворима Босанско Грахово се помиње још у вријеме Римског царства, као Салвиа, мјесто на путу. Историја се много пута поиграла са овим градићем, само зато што се налази на вјетрометини на којој се ломе границе култура, вјера и цивилизација. У вријеме Турака, храбри горштаци су се одметали у хајдуке, држећи се шуме, воде и лијепих жена. У другом свјетском рату овдје су се водиле жестоке борбе између партизана, четника и усташа. Побједника није било, јер је страдао недужни народ, који се послије рата клањао великом споменику на узвишењу Градина – величанственој појави пролетера, каквих је било много у овом мјесту.
За други свјетски рат, али и у времену много послије, везана је сјајна анегдота, која на најбољи начин одсликава добродушност овдашњих људи. Приликом пројекције филма „Битка на Неретви“, у тренутку када су у кадру били четници, ношени расним коњима, једном средовјечном чичи се отело – Лажу, брате, нисмо имали овакве коње ! У том тренутку на ноге су скочили партизани и у дому културе поново је ''започео'' Други свјетски рат. Пројекција је прекинута на пола сата, а ''рат'' је настављен у оближњем ресторану „Звијезда“.

Извор:ѕrcekrajine