петак, 27. април 2012.

SPOMENIK KARNO OSATICA SREBRENICA









Znatan broj lica koja su dovedena u srebrenicke zatvore je oslobodjen putem razmene: jedan za jedan ili svi za sve. Najznacajnije razmene izvrsene su 13. avgusta 1992. godine kada je oslobodjeno dvanaest lica srpske nacionalnosti. Rec je uglavnom o mestanima srpskog sela Karno,medju kojima su bile i cetiri zene i Milos Jevtic iz Umke kraj Beograda,koji se zatekao u poseti kod rodjaka. Oni su drzani u zgradi gde je nekada bio Stab opstenarodne odbrane. Sledeca razmena izvrsena je 16. oktobra iste godine i tom prilikom su oslobodjeni Veselin Sarac, Drago "Postar", Nedeljko Radic, Zoran Brankovic i Bubanja Nedeljko. Svi oni su bili u jadnom stanju, prebijeni, prljavi, u soku. O njihovom fizickom izgledu, kao i izjave o tome sta su doziveli u zatvoru, postoji i video zapis. Tukli su ih svakodnevno. Hranu nisu dobijali. Higijenski uslovi su bili kao za zivotinje. Svedoci su ubistva pod batinama. Svojevremeno je, 28. septembra, muslimanska strana za njihovo oslobadjanje trazila 50 tona brasna tip 500. Srbi su prihvatili, a muslimani odmah odustali. (Muslimani nisu znali da Srbi imaju brasna samo za dva naredna dana ili jedva nesto vise od tri tone i da kolicinu od 50 tona ne bi mogli nabaviti ni za narednih deset dana, makar svi, od dece do staraca, ostali bez hleba.) Poslednja veca grupa oslobodjena je, odnosno razmenjena za odgovarajuci broj muslimana, sredinom februara 1993. godine u Skelanima. U toj grupi je bilo oko 25 lica, uglavnom zena i dece, koja su se skoro istog casa po izvrsenoj razmeni razisla. Uzimajuci u obzir i izvestan broj manjih grupnih ili pojedinacnih razmena (Nikolic Milosava, Nikolic Ratko, koji je od 12. januara do 26. februara omrsavio 25 kilograma, i dr.), iz srebrenickih zatvora je pusteno oko pedeset lica srpske nacionalnosti. Ne ulazeci detaljnije u njihove licne sudbine, koje su gotovo po pravilu bile veoma teske, bitno je da su se ta lica nasla na slobodi i medju svojima.



Medjutim, ne mali broj uhvacenih civila ili zarobljenih branilaca srpskih sela ubijeni su od njihovih strazara, islednika, komandira i drugih muslimana koji su imali pravo da raspolazu njihovim zivotima. Danas nije moguce znati koliko je Srba ubijeno u Srebrenici od kada su Alijini bojovnici zavladali ovim gradicem i okolnim selima. Izvesno je da su tu zivot izgubili: Subotic (DJordja) Radivoje (1954), Karno, Srebrenica, koga je sa grupom milicionera uhapsio Meholjic Hakija; Jovanovic Uros (1921) iz Fakovica koji je bio toliko isprebijan da su ga bez svesti dovezli u nekim kolicima u bratunacki Dom zdravlja; Ljubica (Drage) Gagic (1950), koja je izvrsila samoubistvo jer nije bila u stanju da podnosi zlostavljanja kojima je bila izlozena posebno od Zulfe Tursunovica, jednog od muslimanskih staresina. Na Petrovdan 1992. u selu Zalazje se predala grupa od 7-8 branilaca sela. U grupi su bili i Slobodan Ilic, sudija iz Srebrenice, kao i jedan od brace Rakica... Njihova sudbina je neizvesna. Dragomir (Jevte) Mitrovic (1929), je uhvacen dok je cuvao ovce, zverski je pretucen i podlegao povredama 12. avgusta 1992. godine. (Svedok ovog ubistva u zatvoru je Slobodan Petrovic iz Obadi, opstina Srebrenica.) Oktobra meseca u zatvoru je ubijen i Dragutin Kukic (1954). Njega je udarcem cepanice usmrtio "Kemo iz Pala" (Mehmedovic Kemal, 1962. Pale, Srebrenica). Svedok ovog ubistva je Dragutin Sarac koji se tada nalazio u istom zatvoru.



SPOMENIK SRPSKIM ZRTVAMA KARNO

1.Krivicna prijava MUP-a RS Centra javne bezbednosti protiv sledecih lica: Oric
Naser, Bektic Nedzad, Meholjic Hakija, Sejdinovic Saban, Sejdinovic Hakija,
Tursunovic Zulfo.U obrazlozenju se kaze da su Muslimani napali Medje
15.05.1992. i da je tada stradala Andric Petrija, a ranjen Subotic Vidoje kojem je Zukic Husein pomogao da dodje do Bajine Baste.Nakon napada na Medje, Srbi odlaze u muslimansko selo Greben jer su im Muslimani garantovali bezbednost.
Posle toga Greben posecuju u vise navrata Bektic Nedzad i Meholjic Hakija sa
vojskom, trazeci od Srba da predaju oruzje, posle cega pocinje stradanje gradjana Medje.Zatim se navodi da je najverovatnije po naredbi Orica, a pod komandom Bektic Nedzada ubijen Subotic Radivoje 20.05.1992. i to tako sto mu je pucano u predelu grudnog kosa.Isto tako su Sejdinovic Saban i Hakija oko 25.05.1992. iz Grebena u Medje odveli Gagic Milojka, tukli ga i zatim ubili,a sutradan su mu opljackali kucu i zapalili je. Posle ovoga se navode imena ubijenih civila (datum nepoznat), cija su tela pronadjena u stali:Djuric Vojisav, njegov gluvonem i mentalno retardirani sin Novak, Petrovic Krsto i Jevtic Radoje. Ubijene Srbe je zakopao Gagic Petar koji sada boravi u Krnulama.18.04.1997. izvrsena je identifikacija ove grobnice kao i ekshumacija.U tekstu dalje pise da su posle sklanjanja u Greben, Srbi iz Medja pohapseni i odvedeni u Srebrenicki zatvor koji je bio lociran u zgradi suda u Srebrenici.Potom se navode imena pohapsenih Srba i isto tako pise da je se, pretucena od strane Tursunovica, Gagic Ljubica otrovala u zatvoru sircetnom kiselinom kako bi sebi skratila muke.U pomenutom periodu ubijeno je osam civila iz Medje, a radi rasvetljavanja zlocina obavljeni su informativni razgovori sa odredjenim ljudima kao i druge radnje.
2.Sluzbena zabeleska o razgovoru sa Savic Desimirom na okolnosti stradanja
civila iz sela Medje.Svedok kaze da, kada je srpska vojska oslobodila Srebrenicu, rodbina je shvatila da Djuric Vojislav ( iz Medja, zaseok Crni Vrh), koji je inace bio penzionisani milicioner star 74 godine i njegov mentalno retardirani sin Novak, nisu medju zivima vec da su pobijeni od strane armije BiH u Srebrenici.Pretrazivajuci selo nakon oslobadjanja Srebrenice u cilju pronalaska svojih rodjaka svedok je uspeo pronaci mesta gde su obojica sahranjena.Svedok kaze da je pored ove dvojice bilo ubijeno jos dva civila i samo zna za jednog da se prezivao Filipovic.Svedok isto kaze da je Gagic Petar iz Novog Sela sahranjivao ove ljude nakon sto su ih Muslimani pobili.On takodje navodi da je saznao da su ubista ovih ljudi pocinili: Meholjic Hakija, Bektic Nedzad,Sejdinovic Saban i Sejdinovic Hakija.Svedok isto navodi da je Gagic Petar nakon razmene pricao da se Gagic Ljubica ubila u pritvoru popivsi esenciju koju je imala skrivenu u torbi zbog mucenja u zatvoru u Srebrenici, gde je provela duzi period vremena.
3.Sluzbena zabeleska-razgovor sa Petrovic Milenkom.Svedok navodi da u vreme napada Muslimana na zaseok Crni Vrh i Karno SO Srebrenica nije bio u selu.Iz dnevnih novina je saznao da mu je otac Krsto ubijen u prvoj polovini maja 1992. On kaze da je od Srba u selu, posle napada, ostalo samo cetiri coveka i to Milinkov otac, Jevtic Radoje, Djuric Vojislav i njegov gluvonemi sin Novak i sve njih su Muslimani pobili.Za Gagic Milojka se ne zna sudbina, a svedok kaze da je cuo da su Muslimani u maju 1992. ubili na ulazu u selo Karno Subotic Radivoja, a u Karnu je ubijena i Andric Petrija.
4.Sluzbena zabeleska- razgovor sa Jevtic Milanom na okolnosti stradanja
njegovog oca Radoja.Svedok kaze da u vreme kada je njegov otac ubijen, nije bio u selu tako da se ne moze izjasniti o detaljima.Iz novina je saznao za napad na selo.Isto tako navodi da su tada oko 20 Srba iz sela Muslimani zarobili , 11-12 zamenili, a ostale pobili, medju kojima je bio njegov otac. I on kaze da Gagic Petar zna vise o ovome.
5.Sluzbena zabeleska o ekshumaciji 4 lesa iz dve grobnice u selu Medje, zaseok
Crni Vrh.Radi se o civilima koji su pobijeni u prvoj polovini maja 1992. od strane Muslimana sa podrucja Srebrenice.U pocetku se daju zvanicne informacije: ko je prisustvovao ekshumaciji i gde se tacno grobnice nalaze.Iz prve Grobnice je izvadjeno dva lesa muskog pola.Prvi je identifikovan kao Petrovic Krsto, a drugi kao Jevtic Radoje.Iz druge grobnice su isto tako iskopana dva muska tela i to Djuric Vojislav i njegov sin Novak.Dalje u tekstu se opisuje civilna odeca koju su nosili pobijeni.Lekari specijalisti su se izjasnili da su sva cetiri lica pobijena iz vatrenog oruzja,a pucanje je bilo iz blizine.
6.Zvanicna zabeleska MUP-a RS Centar javne bezbednosti Zvornik da su
pronadjena grobna mesta sa cetiri lica, Djuric Vojislava i Novaka, Petrovic Krsta i Jevtic Radoja i da su u toku identifikacije mesta sahrane Gagic Ljubice i Djuric Petre.
7.Sluzbena zabeleska – razgovor sa Gagic Petrom.Svedok kaze da je u maju
1992. najveci deo Srba napustio selo.U selu su ostali sledeci civili:Gagic Milojko,
Gagic Andja, sam svedok, Gagic Mileva,Andric Petrija, Simeunovic Velimir sa
suprugom Radojkom, Subotic Radivoje,Gagic Ljubica,Gagic Cvijetin, Subotic
Ilinka supruga od Vidoja, Andric Milovan,Subotic Mladen i Gagic
Danica.15.05.1992. selo je napadnuto i svi su se razbezali.Svedok je u tom
trenutku kod sebe imao pusku PAP za sopstvenu odbranu, ali je nikada nije
upotrebio.Pod samim nebom na njivi, poginula je Djuric Petrija.Prilikom sahrane svedok je dobro video da je njena glava bila smrskana.Isto tako na dan napada u obe noge je ranjen Subotic Vidoje kome je Zukic Husejin pomogao da dodje do hidrocentrale Bajina Basta odakle je prebacen u bolnicu.Nakon dva-tri dana preostali Srbi su otisli u muslimansko selo Greben gde su im Muslimani obecali da im se nista nece dogoditi.Posle par dana u selo su stigli Bektic Nedzad i Meholjic Nurija koji su sakupili Srbe kod kuce Zukic Fadila i trazili da im se preda oruzije, jer su navodno pronasli spisak naoruzanja kod ubijenog Gorana Zekica. Dok se svedok nalazio u Grebenu, jedno jutro su po njega dosli Hakija i Nedzad i odveli ga u Crni vrh da sahrani izginule Srbe u Crnom Vrhu.Dolaskom u Crni Vrh u stali Jovicic Petra pronasao je mrtvog Djuric Vojisava.Glava mu je bila ogromna-natekla.Ostalu trojicu, Djuric Novaka, Jevtic Radoja i Krstu je pronasao na gomili u stali.Glave su im bile razmrskane.U sahranjivanju su mu pomogli Ahmet Alic i Abid Selimovic.Nakon sahrane Abid je napravio krstove i stavio na obe grobnice.Svedok misli da je Subotic Radivoje ubijen 24.05.1992.
posto ga je Andric Milovan pronasao za stolom ubijenog.Nakon sahrane u Crnom Vrhu, svedok, pred kucom Alic Elhema u Grebenu, nalazi Gagic Milojka Subotic Radivoja koji su bili vezanih ruku na ledjima, a tu su bili Hakija i Nedzad sa njihovom vojskom.Dana 15.07.1992. u selo je dosao Nedzad Bektic sa vojnicima pa su u zatvor odvedeni:Petar, Andja, Ljubica,Cvijetin,Danica, Subotic Mladen,Andric Milovan,Mileva, Simeunovic Radojka i njen muz Velimir.Zatvor je bio u Srebrenici u zgradi suda.Prvog jutra u zatvoru ih je posetio Oric sa dve zene. Jednog dana u zatvor je dosao Tursunovic Zulfo koji je po ulasku u zatvor dograbio Ljubicu i dugo je udarao Ljubicom o zatvorski zid.Od nje se trazilo da im preda radio-stanicu koju ona nikada nije imala. Izmucena Zulfinom tucom Ljubica je popila esenciju koju je sakrila kod sebe kada je kretala u zatvor i u
teskim mukama u zatvoru umrla.Zivela je oko sedam dana, a lekarska pomoc joj nije ukazivana.
8.Krivicna prijava MUP-a RS Stanica javne bezbednosti Bratunac protiv
Meholjic Hakije i drugih nepoznatih izvrsilaca zbog osnovane sumnje da su
izvrsili krivicno delo ratnih zlocina protiv civilnog stanovnistva pocetkom maja
1992. napadom na srpsko selo Medje, zaseok Crni Vrh i tom prilikom su ubili
neduzne civile Djuric Vojislava, njegovog sina Novu, Petrovic Krstu i Jevtic
Radivoja i opljackali imovinu mestana, a nakon toga selo potpuno spalili. Prijava se odnosi i na Subotic Radivoja i Gagic Milojka. Dalje u tekstu stoji opis dela koji je vec dat u izjavama svedoka pa nema potrebe da se ponavlja.
9.Sluzbena zabeleska o obavljenom razgovoru sa Subotic Mladjenom i Gagic
Petrom iz Medja , zaseok Karno, na okolnosti boravka u logoru za civile u
Srebrenici.Oni na pocetku teksta kazu da su nekoliko njih nabavili oruzje
samoinicijativno, da bi se branili u slucaju napada. Zatim kazu da je 11.05.1992.
Meholjic Hakija dosao sa svojom vojskom u selo i trazio da grupa seljana podje sa njima u Crni Vrh da sahrani Djuric Vojislava i njegovog sina Novu, Petrovic Krstu i Jevtic Racu koje su oni pobili kada su napali taj zaseok. Za ovu svrhu odabrali su: Gagic Milojka, Gagic Petra, Subotic Radivoja i Subotic Mladjena, ali su Radivoja vratili u selo, a ostale su odveli da sahrane poginule i istog dana su ih vratili. Kada je muslimanska vojska posla iz sela svezali su i poveli sa sobom Subotic Radivoja i Gagic Milojka i odveli ih u nepoznatom pravcu.Posle dva dana cetvorica nepoznatih muslimanskih vojnika odveli su Radivoja do ulaza u selo i ubili ga na putu pucajuci mu u ledja. Milojka je Hakijina grupa odvela prema Klotijevcu i o njegovoj sudbini se nista ne zna. 16.05.1992. u selo dolazi Bektic Nedzad i poziva seljane da dodju u Greben i obecava im bezbednost zivljena u Grebenu , ako predaju oruzje, sto su oni i uradili. Ali 15.07.1992. vojska sa Bekticen na celu dolazi u Greben, sve ih kupi i odvodi u Srebrenicu gde ih zatvaraju u prostoriju u kojij je pre bio Stab TO. Iz prostorije su izlazili napolje samo kada su hteli ici u toalet.Jeli su jedan put dnevno i to uglavnom parce hleba sa dzemom, nekada peceno jaje , ali retko, tako da su jedva prezivljavali.Tek tri dana pred razmenu poceli su im davati malo supe, makarona i krompira.U prostoriju gde su bili zatvoreni, pored strazara ulazili su svi koji su hteli, provocirali su ih, govorili da ce ih pobiti, terali ih da ustaju i govore «meraba», a neki su ih i tukli.Glavni za saslusavanje je bio Tursunovic Zulfo , koji je svakodnevno dolazio i tukao ih svim i svacim i pretio da ce ih poklati.Najvise je zlostavljao Gagic Ljubicu, koju je desetak dana izvodio iz zatvora, negde je odvodio, maltretirao i tukao, a potom je vrecao u zatvor.Posle nekog vremena ona vise nije mogla izdrzati i popila je esenciju koju je ponela od kuce.Posto joj je esencija nagrizla grlo, ona je kukala u zatvoru i trazila da joj pomognu, ali oni nisu hteli dovesti doktora, pa je ona u najvecim mukama umrla u zatvoru.Tada su doveli jednog coveka u belom mantilu koji je samo rekao da je mrtva.Osim Zulfe, u zatvoru ih je tukao i jedan milicioner kojeg niko ne poznaje i Saban iz Prohica
koji je umesto noza za pojasom nosio komad testere.Od mladica iz Zlijebca i
Bujakovica koji su isto bili zatvoreni , ostali su saznali da u Srebrenici ima jos
jedan zatvor, negde u centru grada prema autobuskoj stanici, velicine 2x2 metra i u toj prostoriji su zidovi, prema njihovom kazivanju, isprskani krvlju. Dana kada su svi uhapseni selo je spaljeno od strane komsija Muslimana iz sela Vucici, Greben i muslimanske Medje.Prvo su pokrali sve sto se moglo pokrasti pa su onda sve i zapalili.Ukupno je u Karnu popaljeno 15 kuca sa svim pratecim objektima (5 kuca u zaseoku Subotici, 6 kuca Gagica, 3 kuce Andrica i jedna Simeunovica).
10.Krivicna prijava protiv Bektic Nedzada i drugih NN izvrsilaca zbog osnovane
sumnje da su izvrsili krivicno delo ratnog zlocina protiv civilnog stanovnista i
izvrsili protivpravno zatvaranje civila sela Medje-Karno srpske nacionalnosti i
drzali ih u zatvoru u Srebrenici do 13.08.1992.U zatvoru su svi tuceni i na drugi
nacin maltretirani, a selo je totalno opljackano i nakon toga spaljeno.U opisu dela stoji ono sto su vec naveli svedoci pa nema potrebe za ponavljanjem.Kao dokazni materijal prilazu se izjave svedoka: Subotic Mladena, Andric Milovana, Gagic Petra i drugih razmestenih iz tog sela.
11.Ponovljena sluzbena zabeleska razgovora sa Subotic Mladjenom i Gagic
Petrom.
12.Zapisnik o saslusanju svedoka Gagic Petra.Svedok kaze da su 15. maja 1992. Muslimani iz okolnih sela izvrsili napad na selo Karno opkolivsi ga sa svih
strana. Prilikom ovog napada ubijena je Andric Petrija stara oko 60 godina, a
Subotic Vidoje star 65 godina je bio ranjen u noge.Telo ubijene Petrije je svedok video na mestu zvanom Polje i video je da joj je jedna slepoocnica bila
izbijena.Ranjenog Vidoje je video na mestu zvanom Surduk, sakrivenog ispod
plasta sena, iznad jednog potoka. Nekoliko dana posle napada na selo Hakija i
Nedzad Bektic su ispred kuce Abida Ukica skupili muskarce iz sela Karno.Pored
Petra iz Karna su jos dosli i Gagic Milojko, Subotic Radivoje, Subotic Mladjen i
Simeunovic Velimir.Hakija je rekao da oni treba da idu u Crni Vrh da se sahrane neki ljudi po srpskim obicajima.Tada je Nurija rekao da ostane i da ga dobro cuvaju .Odredili su samo Petra da podje u Crni Vrh, a Petar ne zna sta se sa ostalima dogodilo.Sa Petrom je u Crni Vrh poslo 10-tak muslimanskih vojnika iz okolnih sela medju kojima poznaje samo Nuriju i Bekira Alica iz Medja.Odveli su ga u jednu stalu gde je desno od ulaznih vrata bio zgrcen u klececem stavu les Vojislava Djurica, a u suprotnom delu od vrata njegovog sina Nove,Krste Petrovica i Jevtic Race koji su bili nabacani na gomilu jedan preko drugoga.Petar je , zajedno sa Muslimanima koji su bili sa njim, sahranio ove ljude; po dvojicu u jedan grob.Prilikom povratka u selo Medje , na terasi kuce Edema Alica, svedok je video svezane Gagic Milojka i Subotic Radivoja.Pored njih je stajao jedan muslimanski vojnik sa puskom na gotovs.Posle toga Radivoja svedok vise nije video , a samo je jednom video Milojka nekoliko dana kasnije kada su ga Muslimani sprovodili pred kucu pokojne Petrije Andric i terali ga da nogom provali vrata.Medju Muslimanima koji su ga sprovodili svedok je prepoznao Sabana iz Kovacica.Kasnije je svedok cuo da su Muslimani Milojka i Radivoja vise puta sprovodili u Klotijevac i vracali u Medje, a kada je svedok zadnji put video Milojka pred Petrijinom kucom , primetio je da je bio sav pocrneo , verovatno od batina i mucenja.Muslimani su Radivoja ubili 24.05.1992. u selu Karno.Svedok dalje govori o sprovodjenju u selo Greben , a potom u Srebrenicki
zatvor, kao sto su vec pominjali ostali svedoci.U zatvor u Srebrenici dolazio je
cesto Zulfo Tursum ( verovarno Tursunovic) i ispitivao je zatvorenike.Svedoka je tom prilikom udarao cizmom po nogama i pesnicama po glavi.Takodje je tukao i Ljubicu Gagic tako sto ju je uhvatio za kosu i njenom glavom udarao o zid, nakon cega se ona sama otrovala ispijanjem esencije.Svedok navodi i da su pred samu razmenu u zatvor dovedeni i neki Milos iz Fakovica , dvojica mladica koji su pre toga bili u Potocarima i neka Milena iz Bozica.Za vreme dok su oni bili u sobi u kojoj je bio prisutan i svedok, strazari su ih izvodili i posle izvesnog vremena vracali, a Petar je video na njihovom licu i telu da su bili batinjani.Najvise je bio batinjan Milos, a Milena je potpuno bila fizicki izmenjena od maltretiranja.Svi su
zajedno razmenjeni.U zatvoru su od hrane u toku dana dobijali samo po parce
hleba, a par puta je bila i neka corba.Vodu za pice nisu dobijali redovno pa su
cesto bili zedni.Svedok se seca da Milos pet dana nije nista jeo, trazio je vodu, ali mu strazari nisu dali.Vodu su dobijali u zavisnosti od volje strazara.Tokom
boravka u Grebenu sva imovina zatvorenika je pokradena i popaljena.Petru je
zapaljena kuca, stala, magaza, susara i drugi pomocni objekti.Svo pokucanstvo je popljackano, a od stoke je oterano: jedna krava i sest ovaca, a ubijena je jedna svinja i sest prasadi.Takodje je nestalo i 25 komada zivine.
13.Jos jedna izjava Gagic Petra gde on samo malo slikovitije opisuje iste
okolnosti.Malo je bolje opisan zatvor u Srebrenici:soba je bila mala, u njoj se
moglo leci,ali se nije moglo potpuno ispruziti, na podu je bio prostrat samo jedan linoleum,a nije se imalo cime pokriti.Prva tri dana nisu dobijali nikakvu hranu, vec samo po malo vode, a nakon toga dobijali su po jedno parce hleba.U daljem tekstu svedok navodi maltretiranja od strane Tursunovic Zulfe.Svedok je licno video kada je Gagic Ljubicu Tursunovic Zulfo uzeo rukama za glavu i njenom glavom nekoliko puta udario o zid.Nakon toga se svim prisutnima obratio rekavsi da ce se on licno vratiti drugi dan i da ce ih sve poklati jer nece da trosi municiju na njih.Odmah nakon Zulfinog izlaska Gagic Ljubica uzima flasicu sa esencijom i pocinje da je pije, a Simeunovic Velimir je istu flasicu od nje uspeo oteti, a u tom trenutku je usao strazar koji je uzeo flasicu esencije od Velimira te je rekao da su je oni pokusali naterati da se ubije i da je to bio dogovor. Medjutim, istina je da niko od prisutnih nije znao da je Ljubica imala esenciju, jer zene prilikom ulaska u zatvor nisu pregledali.Svedok kaze da je zbog svih dogadjaja u zatvoru doziveo
sok i danas oseca posledice toga, vise puta se nocu budi, cesto je nervozan,a i
danas oseca neki strah kada se seti svih tih desavanja. 14.Potvrda Gagic Petra o izvrsenoj razmeni.
15.Sluzbena zabeleska razgovora sa Gagic Danicom u vezi sa smrcu i sahranom Gagic Ljubice iz Karne u julu mesecu 1992.Svedok kaze da je dan posle njihovog pritvaranja u zatvor dosao Tursunovic Zulfo i psujuci svima srpsku majku pitao je Ljubicu gde su joj sinovi i gde je radio stanica.Ona je odgovorila da ne zna gde su joj sinovi i da ne zna nista o radio stanici.Potom je Zulfo istukao Ljubicu rukama i nogama da bi je u jednom trenutku uhvatio za lice i jako glavom udario o zid i njoj je krenula krv i na usta i na nos.Zulfo je otisao govoreci da ce ih sve pobiti kad se vrati.Posle ovoga je Ljubica popila esenciju i umrla kao sto su naveli ostali svedoci.U daljem tekstu stoji licni opis Gagic Ljubice.
16.Izjava Gagic Cvijetina na okolnosti koje su mu poznate u vezi izvrsenih ratnih zlocina, ubistava, paljenja objekata i pljackanja sela Medje sa svim zaseocima. Ovaj svedok prvenstveno navodi imena svih 17 lica koja su zarobljena u zaseoku Karno prilikom napada Muslimana pod komandom Bektic Nedzada i Meholjic Hakije 15.05.1992.Svedok dalje navodi iste cinjenice kao prethodni svedoci pa nema potrebe da se ponavlja ( odvodjenje u zatvor, samoubistvo Gagic Ljubice..).Cvijetin kaze da su prilikom napada na Medje sa zaseocima Karno, Radacevici,Valtovici i Crni Vrh Muslimani zapalili sve kuce sa pratecim objektima, zapalili su i osnovnu skolu i tom prilikom polupali i crkvena vrata na crkvenom objektu u Medjama, opljackali su i celu imovinu.Dalje se navode imena svih ljudi iz Karna,Radacevica, Valetovica i Crnog Vrha kojima su spaljene kuce.Pored ovoga svedoku je poznato da je Saban iz sela Prohica oterao Gagic Milojka kojeg su navodno ubili na putu u Medjama.Ovo je svedok video svojim ocima i Sabana dobro poznaje.Pored ovoga poznato mu je i da su tih dana ubili Petric Aleksu i zapalili ga u njegovoj kuci, a ove okolnosti su dobro poznate
Peric Milevi.Ona je tom prilikom uspela pobeci preko sume, a govorila je kako su je mucili i da je videla svojim ocima kako su zaklali Peric Aleksu, ali ona ne
poznaje lica koja su to ucinila.Sama je izjavila da su nju zatvorili u svinjac i vukli za kosu.
17.Zapisnik o saslusanju Gagic Danice.Vec je davala izjavu povodom smrti
Gagic Ljubice.Ona u ovoj novoj izjavi kaze da se do pocetka rata u selu zivelo
normalno i sa komsijama Muslimanima nije bilo nikakvih problema.
Medjusobno su se posecivali i pomagali.Kada je rat poceo ovi odnosi su se
poremetili.Danica kaze da su, posto su Muslimani zauzeli selo, kod njih dosle
zene Muslimanke i na njihovu intervenciju i garanciju da se Srbima nista nece
desiti, odvedeni su u muslimansko selo Greben.Dok su boravili u Grebenu
njihovo kretanje je bilo ograniceno, a bili su smesteni u porodicama familije
Zukica, koji su im na neki nacin i pruzili zastitu.Bili su smesteni u kucama
Sabana, Ramiza , Huseina, Alije, Fadila svi sa prezimenom Zukic, kao i kod
Edema, cije prezime svedok ne zna.Svi napred navedeni Muslimani muskarci,
izuzev Edema isli su u akcije napada na srpska sela Brzane i Krnici. Danica zna
ovo zato sto je jednom prilikom Sabanova zena Hajra pokazala Sabanov ves koji je bio krvav i rekla joj je da je to od ranjenika iz akcije u Krnicima.Srpske zene u Grebenu su stitile Muslimanke od mogucih napada muslimanske vojske koja se kretala po selu.Srbi u Grebenu nisu oskudevali u hrani ni vodi kao ni u osnovnim potrebama higijene.Danica potom govori o odvodjenju u zatvor u Srebrenicu kao i ostali svedoci pa nema potrebe da se ponavlja. Ona kaze da je se Ljubica otrovala esencijom posle mucenja od strane Zulfe Tursunovica i Danica navodi da joj je, jos pre nego sto su napustile Greben, Ljubica rekla u poverenju da se nece dati ziva u ruke Muslimanima da je muce i da je spremila esenciju da je popije ako je napadnu.Kada se Ljubica otrovala Muslimani nisu hteli da joj pruze medicinsku pomoc iako su znali sta se desilo.Treci dan je dosao Zulfo Tursunovic i rekao joj je :»Kurvo jedna, znas kako treba da se ponasas u zatvoru « dodavsi « drugi put kad dodjem gadjacu te iz pistolja kroz resetku.» Ljubica je umrla u
Danicinom krilu posle sedam dana na velikim mukama.Danica isto tako kaze da
su muskarce povremeno tukli u sobi i to se i uglavnom desavalo kada je se vojska vracala sa ratista..Vojnike koji su tukli muskarce ona ne poznaje, a medju njima je zapazila da je najekstremniji bio Zulfo Turunovic.Cetvrtog dana nakon dovodjena u zatvor je doveden i neki Milos iz Vrankovine kod Fakovica i on je najvise tucen, a posle dvadesetak dana u zatvor je dovedena i Milena Rankovic iz Bozica.Treci dan po njenom dovodjenju dosao je Nedzad Bektic, malo je ispitivao, a zatim su je odveli u posebnu sobu odakle su je vratili svu pretucenu.Danica kaze da su mogli da cuju njeno kukanje.Milena joj je rekla da je medju muslimanskim vojnicima prepoznala Ahmu iz Lijeska kod Skelana.Od hrane su dobijali samo po parce hleba od crnog ne prosejanog brasna.Desilo se da dva dana nisu dobijali ni hranu ni vodu i ta dva dana su Danici bila najduza u zivotu.Takodje su oskudevali u pijacoj vodi koju nisu dobijali ni po nekoliko dana.Naime, dobijali su na par dana po litar vode za sve u sobi.Jednom prilikom strazar Hasan iz Strubara doneo je litar vode pomesane sa mokracom.Zatvorenici su popili ovu vodu da bi utolili zedj posle cega su imali strahovite stomacne bolove..Nisu imali uslova za higijenu , tako da se poslednjih 20 dana nisu ni umivali.Razmenjeni su 14. avgusta 1992. a na razmenu su doveli jos dva mladica, jedan pod imenom Zlatan iz Mastajinica kod Bukajovica, a drugi iz Bradica kod Fakovica .Na njima su se videli tragovi velikog mucenja jer su im se na glavi telu videle velike modrice i rane.Zlatanov brat je ubijen u Krnicima.
18.Ponovljena sluzbena zabeleska o razgovoru sa Gagic Danicom u vezi sa smrcu i sahranom Gagic Ljubice.
19.Zapisnik o saslusanju svedoka Subotic Vidoja.Svedok kaze da je osmog maja 1992. sa Subotic Mladjenom i Gagic Milojkom posao kod Muslimana u Gruicice da sa njima pregovaraju o tome da ih Muslimani ne napadaju.Poveo ih je Selimovic Abid, ali ostali su se brzo vratili pa je na pregovore svedok otisao sam.U Gruicicima je bilo puno Muslimanskih vojnika koji su galamili i pretili mu. Sa svedokom su razgovarali Dahmo Alic, njegov otac Dula, Hasan Alic i Hasan Vejzovic i oni su trazili od svedoka da preda puskomitraljez i radiostanicu koje on nije imao.Govorili su mu kako su okolne sume pune muslimanskih vojnika sto je svedoka uplasilo i on je otisao kuci.Svedok je nakon par dana otisao kod Edema Alica u Medje i zamolio ga da omoguci da se Srbi iz Karna izvuku i spasu.On je to odbio uz pretnju da ce ga zaklati i naterao ga da ode i proveri da li se u Crnom Vrhu nalazi srpska vojska.Na svom putu za Crni Vrh svedok saznaje za ubijene Krstu Petrovica, Radoja Jevtica, Vojislava Djurica i njegovog sina Novaka. Pri povratku u Medje Edem Alic srece svedoka i govori mu da su «oni u Crnom Vrhu poklani kao jagnjad» i po njegovom ponasanju svedok sumnja da je
i on ucestvovao u klanju. 15. maja 1992 prilikom napada na selo svedok biva
ranjen u obe noge i donji deo stomaka. Pao je, a zatim uspeva da odpuze do
jednog sena gde nalazi snahu Ilinku, a deset metara dalje lezala je mrtva Petrija
Andric pogodjena metkom u potiljak.Ilinka odlazi dalje, a svedok ostaje pored
sena i te noci ga nalaze Muslimani Zukic Husein i njegovi sinovi i odvode ga
svojoj kuci u Greben, a posle dva dana ga odvode na Perucac, a potom u Bajinu
Bastu odakle odlazi u Uzice na lecenje. Prolazeci kroz muslimanska naselja
mestani i vojnici su mu pretili da ce da ga ubiju, ali je Husein sa sinovima uspeo
da ga zastiti. Zukic Husein pricao je svedokovom bratu, Subotic Manojlu, da je na Vidoja pucao neki Smailagic iz Osmaca.Svedoku je u selu zapaljena kuca, a cigla odvucena, zatim susara, ambar, salas, dve stale, svinjac i kokosinjac.Ukradene su mu poljoprivredne masine: kosacica, elektricni mlin za zito, kazan i ostali poljoprivredni alati. Odvedena mu je krava sa dva teleta, a ubijeno je 15 svinja. Pokucanstvo je opljackano i pogorelo.
20.Zabeleska razgovora sa svedokom pod imenom Simeunovic Radojka.Svedok kaze da su na njenu kucu u napadu 15.05.1992. bacene 2 bombe.Medju napadacima je prepoznala sina od Vehabije sa Osmaca i sina od Muje zvanog «Mevkic» koji je nosio carapu na glavi kako ne bi bio otkriven. I ona govori o Andric Petriji i Subotic Vidoju i isto tako govori u odlasku u Greben i slanju Edhema Alica u Karno da pozove Srbe iz Karna u Medje.Takodje kada je kretala svojoj kuci videla je kako pred kucom Gagic Milojka sedi Nedzad Bektic sa oko 50 vojnika.Ona je isto upoznata sa odvodjenjem Subotic Radivoja i Mladjena kao
i Gagic Milojka. 24.05.1992. je ubijen Radivoje Subotic, a tog istog dana
Muslimani su nju i njenog supruga Velimira poterali na streljanje, ustvari poterao ih je Sejdinovic Saban, sin Alme iz Pralica, i tada je u selu videla Gagic Milojka vezanih ruku .Saban ga je sa jos jednim vojnikom vodio u selo Medje.Vodeci ga, Saban je Milojka tukao nogama.Nakon toga Milojko je ubijen.Te noci svedok je bila sa suprugom u selu Medje i tada su joj Muslimani odrali ovce.Za Subotic Radivoja kaze da je nadjen mrtav odvezanih ruku i videla je da je on pogodjen u leve grudi, trbuh i desno rame. 27.05.1992. poceli su Muslimani da pljackaju selo i imovinu. Alic Ahmo joj je iz ambara pokupio zito. Te noci nastaje opsta pljacka sela i Radojka sa Velimirom bezi u Greben. 28.05.1992. dva Muslimana ih opet teraju u Karno. Osman, za kojeg ona misli da se preziva Kusturica, im trazi da predaju oruzje koje vise nisu imali. Sve do 14.07.1992. su boravili u Grebenu kada su poterani u zatvor u Srebrenicu. Nakon dva-tri dana Tursunovic Zulfo dolazi u zatvor, tuce i maltretira i Gagic Ljubicu koja se posle vise maltretiranja otrovala esencijom i bez lekarske pomoci u zatvoru je umrla. (Svedok ovde navodi nesto sto ostali do sada nisu rekli, a to je da je milicioner Nurija doneo 1 litar mleka kako bi dali Ljubici, malo pre nego sto je ona umrla).
21.Zapisnik o saslusanju Simeunovic Velimira. Ovaj svedok kao i ostali svedoci
govori o ubistvima koja su u pocetku pocinjena u selu i odlasku u Greben, a u
Karno su se vracali preko dana da bi namirivali stoku.Jedino je svedok sa svojom suprugom Radojkom nocevao u selu.Svedok kaze da su 15 maja 1992 u jutarnjim satima kod njega dosli njegovi prijatelji Edem Alifendic iz Grebena i njegov brat Sefko.Dok su sedeli i razgovarali iznenada je pocela jaka pucnjava prema svedokovoj kuci.Sefko je odmah izasao da vidi o cemu se radi i vise se nije vracao, a Edem je ostao sa svedokom.Sa Edemom je svedok izasao ispred kuce u jedan zaklon i videli su da su napad izvrsili neki Muslimani iz Osmaca.Prilikom ovog napada je poginula Andric Petrija, a ranjen je Subotic Vidoje.Posle ovog napada svi odlaze u Greben gde su zene bile smestene u razlicite muslimanske kuce, a muskarci u kucu Huseina Zukica i njegovog sina Fadila gde ih pojedinacno ispitivao Nedzad Bektic uglavnom o oruzju i municiji koje su navodno posedovali.Kasnije se ispitivanje nastavljalo u Medjama u kuci Abida Ukica gde ih je pored Bektica ispitivao i Hakija ( Meholjic).Prilikom ispitivanja nisu ih tukli i maltretirali.Hakija je pitao gde su bombe koje je imao Milun iz Brezara.Hakija je i samog svedoka optuzivao da ima municiju pa je Nedzad Bektic sa jos 15-20 vojnika poveo svedoka kuci u Karno da izvrse pretres.Posto je kljuc od kuce ostao kod Velimirove zene otisli su pred Milojkovu kucu gde su vec bili ostali stanovnici Karna. Posto su kod Milojka i Radivoja nasli nesto oruzja, Muslimani su ih vezali i oterali u selo Medje. Svedok nije video Radivojevo ubistvo, ali je na sahrani video da je Rdivoje bio izresetan rafalom. Sa Milojkom svedok ne zna sta se dogodilo, ali je cuo od Danice Gagic da je bio strahovito mucen isecen na komade i sahranjen na groblju.Danici je o tome pricao Ahmo Alic iz Grujacica.Nakon ovoga svedok i njegova supruga ostaju jedini u selu i tih dana su mogli da vide kako Muslimani ulaze u selo, pljackaju napustene kuce i stoku odvode sa sobom.Kada su ovo videli oni beze u Greben kod svog prijatelja Edema Alifendica.Po selu se nisu kretali jer je postojala opasnost da ih neki Musliman ubije iz osvete, tako da su i sami domacini koji su im pruzali utociste bili u opasnosti.Isto su se hranili kao i domacini Muslimani koji ih nisu
maltretirali.U medjuvremenu Subotic Manojlo i njegova zena Milena su uspeli da se izvuku u Bajinu Bastu jer su potkupili neke Muslimane da ih puste.Zatim svi odlaze u Srebrenicu i svedok navodi imena svih koji su bili u grupi.U zatvoru su spavali na podu, a dobili su samo par cebadi. Svedok kaze da je zaboravio da iznese jos sledece pojedinosti: Tokom njegovog boravka u Grebenu, povremeno su nailazile neke Muslimanske patrole iz Leskovika koje je predvodio Osman Kusturica. Osman je svedoka tom prilikom ispitivao i trazio je od njega da mu preda radio stanicu, oruzje i municiju koju je navodno ilegalno posedovao i zakopao, a to im je ispricao Andric Milovan.U vezi toga vodili su svedoka njegovoj kuci u Karno da im pokaze gde je oruzje.Tom prilikom su mu pretili da ce ga ubiti, prinosili su mu noz ocima, usima i nosu govoreci mu da ce mu ih iseci, a Osman ga je i tukao pesnicama po ocima. Prilikom ovih ispitivanja prisusvovao je i Milovan Andric koji je svedoka po njihovom naredjenju tukao drvenim stapom po ledjima i ostalim delovima tela. Svedok je, usled povreda od
ovih batina, lezao pet dana u Edemovoj sobi nepokretan.Od daljeg batinjanja i
povreda zastitio ga je Edem Alifendic i njegovi sinovi. Milovan Andric je pretio
svedokovoj supruzi da ce i nju srediti kao i samog svedoka. Dalje svedok govori o
dogadjajima u zatvoru u Srebrenici i mucenju Ljubice Gagic.On je bio taj koji joj
je oteo flasicu esencije.Svedok kaze da, iako su trazili od strazara da joj obezbede
pomoc, nije joj pruzena lekarska pomoc. Samo joj je strazar Nurija Jusufovic
donosio mleko, ali ona nije mogla da pije. Svedok kaze da su njemu zapaljene
dve kuce, dve stale, cardak i ambar, kao i druge pomocne zgrade. Od stoke mu je
opljackano petoro goveda i tri svinje.Opljackano mu je svo pokucanstvo i
poljoprivredni alati. Prema njegovoj proceni,vrednost opljackane i unistene
imovine mogla bi biti oko 150.000 DM.
22.Sluzbena zabeleska razgovora sa Gagic Cvijetinom na okolnosti smrti i
sahrane Gagic Ljubice iz Karna. Svedok prica o dogadjaju sa Gagic Ljubicom
koji su vec ostali dali u svojim izjavama pa nema potrebe da se ponavlja. Posle
ovoga svedok daje licni opis Gagis Ljubice.
23.Zapisnik o saslusanju svedoka Subotic Mladjena. Svedok kaze da, koliko se on
seca 7. maja 1992. Muslimani su iz zasede napali neka vozila kod Jadra i ubili
neke Srbe iz Brezana i Turije i tom prilikom su ubijeni: Radosav iz Brezana,Mica
Mitrovic, Zoran Vukosavljevic i Simo Tanasijevic. Iz straha da i njihovo selo ne
bude napadnuto, svedokova supruga je zajedno sa Radovanom Andricem, Ginom
i Milunom Gagicem iz bezbednosnih razloga napustila selo, a svedok je ostao
sam u kuci. Dalje kaze da je tih dana cuo za ubistvo Petrovic Krste, Jevtic Radoja,
Djuric Vojislava i njegovog sina Novaka za koje se kasnije pricalo da su ih pobili
Alic Redzep, Alic Sejdin, Alic Mehmed i Alic Bekir. Ovaj svedok navodi iste
dogadjaje kao ostali svedoci, samo sto pominje jos jednu cinjenicu koju ostali
nisu pomenuli, a to je da su pre nego sto su otisli u Greben, Muslimani trazili od
njih da pored oruzja predaju i zito i druge namirnice koje su pokupili Muslimani,
vlasnici kuca u kojima su se Srbi iz Karna smestili u Grebenu. Svedok kaze da
dok je bio u Grebenu, jedan od sinova Asiba Zemirlica mu je rekao da je video
ubijenog Radivoja Subotica na mestu zvanom Breg. Mladjen je trazio da ode da

ga sahrani i to mu je dozvoljeno.Sa njim su posli jos i Alic Nurija, Abid Alic i jos
neki, a pridruzio im se i Simeunovic Velimir.Na telu Radivoja Subotica svedok je
video 5-6 tragova od metaka koji su usli u telo, a kada ga je prevrnuo video je da
mu je leva kljucna kost bila razvaljena, verovatno prilikom izlaska jednog od
metaka.Na saci leve ruke bio je otkinut vrh malog prsta.Svedok dalje kaze da je
zapazio da je glavni organizator za Muslimanske akcije u Medjama i sire na tom
podrucju bio Abid Ukic iz Medja u cijoj kuci su odrzavani svi znacajni sastanci
Muslimana. Svedok je takodje uocio da je njihovim oruzanim snagama
komandovao i predvodio ih Nedzad Bektic i Hakija Meholjic, a kod Huseina
Zukica sa svojom vojskom je dolazio i Zulfo Tursunovic. Svedok dalje govori o
odlasku u Srebrenicki zatvor i kaze da ih je dan po njihovom dovodjenju posetio
Naser Oric sa jos dve devojke i ispitivao ih gde su im deca i slicno, ali ih nije
tukao. Dalje se navodi incident sa Gagic Ljubicom, a posle toga svedok kaze da je
pocetkom avgusta 1992. u njihovu sobu doveden Milos Jevtic iz Vranjkovine.
Njega su svakog dana izvodili na ispitivanja i vracali ga pretucenog sa vidnim
povredama na glavi i telu. Od nekih strazara svedok je cuo da bi oni Jevtica
verovatno ubili, ali su videli da je osunecen pa su odustali od toga. Isto tako,
svedok kaze da je u prvoj polovini avgusta dovedena i Milena Rankovic iz Bozica
i da je bila sva modra oko ociju i po licu, a kosa joj je bila proredjena, verovatno
od cupanja. Nju su svakodnevno izvodili iz sobe, a ona je po povratku u sobu
pricala da su je tukli i maltretirali.Na tri dana pred razmenu dovedeni su i jos dva
mladica iz Bujakovica koji su takodje bili modri od batina, a svakog dana su ih
vodili na saslusanje. Pre dovodjenja oni su bili zatoceni u zgradi SUP-a u kojoj je
bio i muslimanski Stab.Oni nisu pricali kako su se Muslimani ponasali prema
njima prilikom ovih saslusanja, ali su se zalili da su u zgradi SUP-a bili tuceni i
maltretirani. I on, kao i ostali svedoci, govori o losim uslovima u zatvoru, losoj
hrani i uslovima za higijenu –naime, nije im bilo omoguceno da se umivaju ili
kupaju zbog cega su dobili vaske. Kada je selo spaljeno svedoku je zapaljena
kuca, dve stale, susara, svinjac, cardak, supa, garaza i kokosarnik. Od stoke su
odvedene dve krave, dve junice, a ubijena su i dva vepra.Opljackano je celokupno
pokucstvo i poljoprivredne masine.
24.Jos jedna izjava Subotic Mladjena u vezi ubistva Gagic Ljubice. On navodi
sve kao i ostali svedoci, samo malo slikovitije opisuje mucenja. Svedok kaze da je
treci ili cetvrti dan u zatvor dosao Tursunovic Zulfo sa svoja dva sina u pratnji.
Poceo je sve redom ispitivati gde su im sinovi, a zatim je nekoliko puta nogom
udario Velimira Simeunovica te mu rekao da treba lepo da sedne pitajuci ga
koliko ima godina. Ovaj mu je odgovorio 71. Zulfo je rekao da ima 72 godine i da
po sumi tera i starije i mladje od sebe, psujuci im cetnicku majku. Zatim je prisao
Gagic Cvijetinu te i njega udario nogom u predelu njegovih nogu ili stomaka, te
prelazi na Gagic Petra koga je udario dva do tri puta sakom u teme glave, a Petar
ga je molio «nemoj mene brate tuci», a Zulfo mu je rekao da mu on nije brat,
psujuci mu cetnicku majku. Zatim je prisao Andric Milovanu pitajuci ga za
njegovu decu, a Milovan je rekao da je njegova cerka pre nekoliko dana poginula
u Jadru, na sta mu je Zulfo odgovorio «pa zar je i ona cetnike sluzila», ali ga nije
tukao. Zulfo je zatim pitao «ko je Gagic Ljubica» i kada se ona javila pitao je gde
joj je radio stanica. Ljubica mu je rekla da ne zna sta je radio stanica, na sta je

Zulfo prisao Ljubici, uhvatio je za kosu koja je bila gumicom vezana u rep, te joj
vise puta udarao glavom o zid, zbog cega je Ljubica pala na patos.Zulfo je rekao
da ce isto vece doci u ponoc i sve ih poklati. Nakon ovoga Ljubica ispija esenciju.
Drugi dan u zatvor je dosao Tursunovic Zulfo i obratio se Ljubici koja nije znala
za sebe «kucko jedna jesi li ziva?» te ponovo rekao da ce ih sve pobiti . Ljubica je
nakon sedam dana u bolovima umrla bez pomoci doktora, nije joj pruzana
nikakva pomoc, a jedino je svedok zamolio jednog strazara po prezimenu Djozic
da donese litar mleka, sto je on i uradio. Lovocuvar Husein sa Belih Voda je
doneo dva cebeta kako bi umotali i sahranili Ljubicu. Svedok je bio jedan od ljudi
koji su je pokopali. Svedoku se licno Zulfo prilikom boravka u zatvoru obratio sa
pitanjem gde mu je sin. Posto mu je svedok odgovorio da mu se sin nalazi u
Svajcarskoj , Zulfo ga je pitao ko to moze potvrditi, na sta je svedok rekao da to
moze potvrditi Hakija Meholjic, na sta mu je Zulfo rekao da mu jebe mater i
njemu i Hakiji pa je otklopio preklopni kundak od puske koju je nosio u ruci i
istom zamahnuo da svedoka udari, ali to nije ucinio vec se okrenuo i izasao iz
zatvora.Nakon toga je strazar zatvora svedoku rekao da je dobro prosao jer nije
trebao spominjati Meholjica jer Zulfo nije u dobrim odnosima sa njim od napada
na Zalazje. Dok je svedok boravio u zatvoru dovedeni su jos i Milena iz nekog
sela kod Srebrenice, kao i Jevtic Milos iz Vrankovine, a koji je se iz tog sela
odselio pre 30 godina u Beograd. Milos je krenuo iz Beograda da obidje svoje
selo koje nije video dugo vremena, gde su ga pronasli u mestu Poznanovici i tu
zarobili i doveli u zatvor u Srebrenicu. On je bio pretucen jer su se na licu videle
modrice. Nekoliko dana nakon njegovog dolaska, dosao je Tursunovic Zulfo sa
svoja dva pratioca koji su po svedokovom misljenju bili njegovi sinovi i oni su
tukli Milosa udarajuci ga nogama u prsa, psujuci mu cetnicku majku govorili su
mu i zasto je on dolazio uopste iz Beograda, a on im je govorio da mora neko biti
svedok paljenja srpskih sela, a onda im je psovao ustasku majku. Nakon toga su
ga izveli iz zatvora i odveli u Stab i vratili ga nakon izvesnog vremena
pretucenog, a Milos je tada rekao svedoku da su ga «osunetili».Svedok se takodje
seca da je Milena pricala zenama u zatvoru da su sa njom svasta radili, a od svih
tih muka joj je pocela opadati kosa sa glave.Svedok jos kaze da mora napomenuti
da je prilikom boravka u selu Medje saznao, dok je bio u drustvu sa Besimom
Ukicem, od Sabana, zvani «Pamuk» iz Osmaca, da je u mestu Korijen ubijen
Krstajic Novak, rodjen 1976, iz sela Brezani. Njega su ubili Muslimani iz Osmaca
dok je isao putem za Fakovice da donese cigare na Brezane.
25.Izjava Gagic Mileve koja se ne moze procitati jer je kopija jako losa.
26.Izjava Gagic Milije vezana na okolnosti drzanja stanovnika Karna u zatvoru u
Srebrenici i na okolnisti ubistva njegove majke, Gagic Ljubice. Svedok kaze da je
prilikom napada pripadnika jedinica BiH, koje je predvodio Hakija Meholjic, na
selo Karno imovina njegove porodice spaljena, a otac Milojko Gagic ziv
zarobljen i kasnije likvidiran. Svedok kasnije navodi da je iz razgovora sa
prezivelim stanovnicima Karna (koji su vec dali izjavu o ovom dogadjaju) saznao
za njegovog oca i kako ga je Saban vodao kroz selo pre nego sto je bio ubijen,
kao i za njegovu majku Gagic Ljubicu, koja je popila esenciju nakon mucenja od
strane Tursunovic Zulfe.
27.Zapisnik o ekshumaciji tela za koje se pretpostavlja da je Gagic Milojko. Daje

se opis mesta i opis tragova na licu mesta.
28.Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka Gagic Milojka.
29.Uverenje o identifikaciji tela Gagic Milojka.
30.Potvrda o smrti Gagic Milojka.
31.DNA izvestaj.
32.Izvod iz maticne knjige umrlih na ime Gagic Milojka.
33.Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka Gagic Ljubice.
34.Zapisnik o idntifikaciji mrtvog tela Gagic Ljubice.
35.DNA izvestaj.
Наша Сребреница

понедељак, 23. април 2012.

ОБНОВИМО СТАРИ СРБСКИ ПОЗДРАВ СА ТРИ СПОЈЕНА ПРСТА!




Није ми јасно зашто Срби од почетка деведесетих подижу три растављена прста(што је више симбол разједињења?),кад су се сви наши војници у I и II светском рату,заклињали са три спојена прста,а мали и домали су били прислоњени уз длан?
Нашем краљу је полагана заклетва са три СПОЈЕНА прста,као кад се крстимо.
И та три спојена прста представљају симбол Светог Тројства:Оца,Сина и Светог духа!
Порекло оваквог коришћења спојена три прста,потиче још из IV века,из времена Светога Мелетија архиепископа Антиохијског.
Између осталог,спор око природе Исуса Христа,довео је до тога да овај архиеписком руком дочарава присутнима на Сабору јединство Божије.
Када је архиеписком Мелетије спојио три прста виделе су се муње из њих.
Бог има три лица Оца,Сина и Светога Духа,то представљају три спојена прста.А пошто је Бог сишао на земљу и као човек,два прста уз длан представљају две природе Господа Исуса Христа(божанску и човечанску).

Раздвојена три прста сам виђао на сликама заклетви усташа,немачких и других нациста.
Како је то могуће,да се није приметило,или ако јесте,зашто се намерно то ради?
Да ли је очајничка потреба да имамо нешто "своје " јача од логике и историјских чињеница,па испада да се поздрављамо поздравом наших најгорих непријатеља?

Грчка војска полаже заклетву са три спојена прста


Још нешто - СПЦ се срамежљиво огласила да "раширена три прста чине одвајање Свете Тројице и да такав поздрав не би требало употребљавати" .

Од: Србски Националисти

ГЕНРТСКИ КОД СРБА И ЈАНИЧАРИ

Занимљива је теорија,до које је дошао један Институт у Загребу,проучавајући генетски код Хрвата,  да је генетски склоп днк генетског и хромозома, Срба из Србије, најсличнији турцима.

Пошто нисам могао да мирно сиједим и тако нешто оставим неразјашњено,замолио сам мога Проту Рашу да ми разјасно шта он мисли о томе и укратко ево његовог размишљања

Има једна дивна теорија зашто је то тако.

Турци, када су заузели ове просторе одводили су најздравију мушку дијецу са ових простора у Турску гдје су их одгајали као јаничаре, али циљ није био прављење професионалних војника што се учи из историје нити кажњавање потлачених Срба, већ генетско јачање турске нације кроз потомство са Србским јаничарима и Туркињама.Дијеца из тих веза по одређењу и јакој очевој Србској крви били су генетски ментално и физички способнији од чисто турске дјеце.Такође, због генетске везаности са очевим прецима много боље су се уклапали на овим просторима па су слати из Турске кад би довољно одрасли и завршили обуку на ове просторе као Јаничари.
Незахвално је улазити у разматрање да ли су ти Јаничари који су били потмци оних Србских дечака који су одведени са ових простора као такозвани "данак у крви", силовали девојке и жене по Србији и другим крајевима где су били или су исте са њима ступале у брачне односе и примале добровољно ислам зарад бољег и просперитнијег и удобнијег живота него што је био кметовски, или да би сачувале очеву имовину коју су они имали као Србска властела.Познато је да су јаничарске постаје, а самим тим и простор који су контролисали био најбољи простори Србије у сливовима река где је била најплоднија земља са најбољом климом, а тај простор су прије доласка турака у свом посиједи држала властела, за коју су радили прости сељаци кметови, док су слободни сељаци, ако их је било, били у пасивним планинским крајевима .
Одатле у циљу заштите својих посиједа Србска властела је своје кћери удавала за јаничаре, аи сами су прихватали ислам.
Пошто су ти јаничари били потомци Срба и Туркиња, нормално је да је њихов генетски код имао гене и оца Србина и мајке Туркиње.Самим тим и потомци тих јаничара и Србкиња имали су генетски код који се састојао од србских предака по оцу и по мајци турских , када говоримо о генима по очевој линији, па сада није ни чудо што генетски код Срба и Турака има доста сличности.
Е сада када би се вратили у време првог и другог србског устанка и време слабљења турске империје, и приче о србским устаницима убијеђен сам да је њихов генетски код био без примеса турских гена посто су ти устаници били потомци оних слободних сељака који су били у пасивним крајевима и који се нису мешали са јаничарима нити њиховим потомцима у било ком погледу, па самим тим ти србски устаници били су генетски много јачи од јаничара и њихових потомака који су у себи имали турских гена.Тако су вјероватно због своје способности српски устаници успијели у многим биткама да поразе јаничаре, али су добијено у биткама губили у преговорима, пошто су јаничари ту били у предности због турских гена.Такође неоспорна је чињеница да су јаничари са својим породицама као и они Срби који су прихватили ислам, зарад очувања личне имовине морали послије поготово Другог србског устанка да напусте србске вароши и посиједе које су држали или да прихвате православље и да се изјашњавају као Срби, они који су то прихватили остали су у Србији.
Можда баш у потомцима тих јаничара лежи и одговор оволике залуђеношћу комунистичком идеологијом међу делом Србског народа као и садашњим подјелама.

четвртак, 19. април 2012.

ПУХАЛО: Нисмо чували Младића од Србије него од ловаца на његову главу

19.04.2012. ФАКТИ
Сведочење бившег генераловог шефа обезбеђења на суђењу у Првом основном суду у Београду


* Бранислав Пухало навео да је држава лако могла да ухапси Младића да је хтела и да је око 50 људи задужених за обезбеђивање Младића спавало у касарни у Топчидеру, а да је о томе и о њиховој опремљености морао бити обавештен државни и војни врх
* Све је то било легално. Имали смо неколико возила, 20 зоља, сандуке муниције, као да смо кренули на Синај. Младић се 2001. године слободно кретао по Београду, ишли смо на фудбалске утакмице, у МУП, у ресторане – открио је Пухало
БИВШИ шеф обезбеђења Ратка Младића, Бранислав Пухало, рекао је на суђењу у Првом основном суду у Београду да је цели државни врх до краја марта 2002. године био обавештен да је Младић у Београду.
Пухало је поново саслушан као сведок на суђењу оптуженима за скривање Младића од 2002. до 2006. године, обновљеном после укидање првостепене пресуде.
Он је испричао да је 30. кадровски центар Војске Југославије, у коме су били припадници расформиране Војске Републике Српске (ВРС), “од неког из државног врха (Србије)” добио налог да чува Младића и да “нико није имао наређење да Младића штити од државе, већ од криминалаца и ловаца на његову главу”.
Припадници 30. кадровског центра су, према речима Пухала, били смештени у касарни на Топчидеру после расформирања ВРС, али Младић никада није био у тој касарни.
“Сав врх државе је знао да су војници смештени у касарни на Топичеру и да су ту дошли да чувају Младића од ловаца на главе којих је у то време било много”, испричао је Пухало.
Припадници Кадровског центра су, навео је он, од војске добијали храну и дневнице, а “све то није могло да се изведе без знања председника државе, министарства одбране и генералштаба”.
Сведочећи на првом суђењу “Младићевим јатацима” у јуну 2009. Пухало је тада детаљно објаснио улогу чувара, а данас је навео да остаје при том исказу.
“Све је то било легално. Имали смо неколико возила, 20 зоља, сандуке муниције, као да смо кренули на Синај. Младић се 2001. године слободно кретао по Београду, ишли смо на фудбалске утакмице, у МУП, у ресторане”, рекао је Пухало.
Сведок је навео да је држава тада лако могла да ухапси Младића да је хтела и да је око 50 људи задужених за обезбеђивање Младића спавало у касарни у Топчидеру, а да је о томе и о њиховој опремљености морао бити обавештен државни и војни врх.
Пухало је навео да је 1997. године, по доласку Младића у Србију, указом тадашњег председника СРЈ Слободана Милошевића, а по наређењу начелника Генералштаба Момчила Перишића, установљен 30. кадровски центар Војске Југославије, који је био задужен за обезбеђивање Младића, смештеног у кућу у београдском насељу Баново брдо.
Пухало је навео да он и његови људи нису били задужени за чување Младића лично, него су добили задатак да чувају команданта Главног штаба ВРС и да би они као професионалци и ухапсили Младића да су добили такво наређење.
Кадровски центар расформиран је 31. марта 2002. године.

уторак, 17. април 2012.

ПРЕКОДРИНЦИ У НИШУ ИЛИ НИШЛИЈЕ ПРЕКО ДРИНЕ 2

Корнелије Ковач

Композитор, пијаниста, продуцент и аранжер рођен је 1. јануара 1942. године у Нишу. Најраније музичко образовање стиче у Суботици, а академску диплому на Музичкој академији у Сарајеву (одсек Теорија и Клавир). Заједно са Корни групом 1974. године побеђује на Опатијском фестивалу чиме обезбеђује учешће на "Песми Евровизије" у Брајтону као представник некадашње Југославије.

Потиче из познате уметничке породице - његов деда је био диригент и хоровођа, отац професор музике и мулти-инструменталиста, мајка члан оперског хора.

Поред класичног музичког образовања Корнелије Ковач посвећује много времена џез и рок музици. Прву композицију под називом "Пусти тротоари" Ковач компонује већ са четрнаест година - 1956. године. Први јавни наступ млади Ковач је имао у суботичкој гимназији коју је похађао на тада популарним поподневним чајанкама. Каријеру професионалног музичара почиње 1961. године када формира своју прву групу - "БКБ" у Сарајеву, која постаје уважени џез трио тог времена. Године 1963. са овом групом наступа на ИУ џез фестивалу на Бледу у Словенији.

После година у којима је водио различите оркестре у Босни, Корнелије Ковач се придружује најпопуларнијој сарајевској поп групи "Индекси". Са њима наступа на два месеца дугој турнеји по Русији. После овог великог професионалног искуства, 1968. године када се доселио у Београд, Корнелије Ковач оснива једну од најзначајнијих југословенских група свих времена - "Корни групу". Са "Корни Групом" наступа на бројним музичким фестивалима у бившој Југославији и Европи, међу којима од посебног значаја има учешће на "Опатијском фестивалу" 1974. Победа "Корни групе" у Опатији, обезбедила им је учешће на "Песми Евровизије" те године у Брајтону. Пласирали су се на 12. место, а касније те године Корнелије Ковач одлучује да група престане са радом.

Од тада Корнелије Ковач почиње успешну соло каријеру. Године 1980. се сели у Велику Британију, где сарађује на многим музичким пројектима и са звездама британске поп и рок сцене као што су Берни Марсден, гитариста групе "Вајт Снејк", Ханс Цимер, Пол Џонс, бивши певач групе "Манфред ман" и др

Корнелије Ковач пише музику за позориште, филм и телевизију. Као композитор поп и рок музике изузетно је успешан. Његове композиције објављују на бројним ЛП плочама у некадашњој Југославији, Шпанији, Француској, САД, Холандији, Шведској, Финској, Норвешкој, Грчкој итд Многе од њих су са префиксом "златна" или "платинаста" плоча у Југославији.

У многим музичким пројектима у Шпанији од 1979. године Корнелије Ковач се појављује као продуцент, композитор или аранжер. Сарађује са многим ТВ станицама у Шпанији као што су ТЕЛЕ 5 (музички је продуцент Талије, звезде Теле 5), Антена 3 (музички директор популарног ТВ шоуа "Де Ту, А Ту"). Такође, Корнелије Ковач проводи годину дана као клавијатуриста популарног шпанског Цацо Сенанте Салса бенда). За Ц.Е.А.Р. издаје хуманитарни диск за помоћ деци у Босни и Херцеговини за време рата деведесетих година. У ту акцију укључују се бројне јавне личности, међу којима и тадашњи председник Шпаније, Фелипе Гонзалес.

По повратку у Југославију, окупља старе и нове музичке звезде иу сопственом музичком студију наставља са активним радом на многим музичким пројектима.

Написао је три књиге са музичком тематиком: Тамне дирке (2003), Фалко и друге приче (2007) и Фуснота (2010).

Отац је три кћерке: Александре, Кристрине и Ање.

Сарајево сам обожавао ...
мао сам тек две године када су се моји родитељи из Ниша, где сам се родио, преселили 1944. у Суботицу. Мој отац је из Суботице 1939. године стигао у Ниш и запослио се у осигуравајућим друштвима, да би 44, по указу Милана Недића да странци не могу да раде више у Србији, спаковао кофере. Тако смо се нас троје, заобилазећи све главне путеве због немачке војске, вратили у његов родни град, почиње исповест за "Блиц недеље" Корнелије Ковач.


Многи су ме касније у животу питали како сам добио име Корнелије. Дедино име било је Корнел и отац је по патријархалном обичају одлучио да мени додели његово име. Данас када размишљам о томе просто ми делује та његова одлука као невиђена храброст - усред рата, у Нишу дати детету име Корнел! Наравно, ипак је мајка нашла соломонско решење. Корнелије јој је деловало мекше и више српских. Касније сам током свог живота у Лондону и Мадриду користио дедино име. У Суботици смо живели у родитељској кући мог оца. Мајка је имала много проблема да се уклопи у мађарску породицу у којој нико није говорио српски, али је пребродила све несугласице и невоље, јер је јако волела мог оца. Успела је да научи и мађарски језик и до краја живота је остала у Суботици.

Батине због клавира
Деда је био виолиниста, контрабасиста, а онда и хоровођа и диригент у Суботичкој опери. Отац је такође био мултиинструменталиста и кућа је била пуна разних инструмената - од трубе до клавира, и просто је било неизбежно да се брат и ја бавимо музиком. Уз редовну школу похађали смо и музичку. У редовној осмогодишњој школи био сам међу најгорим ученицима у разреду. Ништа ме није интересовало, тако да сам од петог до осмог разреда стално падао на поправни испит и онда био приморан да цело лето проведем учећи да не бих изгубио годину. Дивио сам се херојима из разреда који су се супротстављали професорима и били храбри у многим несташлуцима. Ја сам их издалека пратио немајући храбрости да се понашам као они, али сам неколико пута ипак био прозван као саучесник. Код куће сам глумио добро дете, али сам највеће батине добио када сам месец дана изостао са часова клавира не пријављујући ту моју храброст. Онда ми је отац забранио да пипнем иједан инструмент и исписао ме је из музичке школе. Хвала богу - мислио сам тада - не морам више да вежбам досадне Чернија етиде и скале. Друштво из школе почело је да се пали на музику са ретких плоча које су нам биле доступне у 50-им годинама. Мој фаворит је био Елвис Присли, а онда сам отишао на неко предавање о џез музици и избезумио се на музику Дизијем Гилеспија - ништа нисам разумео, али ме је привукла импровизација.
Џез триоЈедва сам завршио осмогодишњу школу, а онда сам ипак намолио оца да се упишем у средњу музичку. И ту се лош ђак претвара у одличног, мало учим, а све знам. Формирам свој први џез трио и свирам на игранци у Спортском друштву Партизан (ваљда сам зато седамдест и неке написао химну фудбалског клуба Партизан).
Сарајевски периодПошто нисам прошао пријемни испит на београдској музичкој академији, уписујем се 1961. на сарајевску. Сарајево је широм отворило врата за све квалитетне и талентоване људе и, морам да признам да је, да ли је то због најлепших година младости и мог напретка у музици или због људи и пријатеља које сам стекао у том граду, остало у мом срцу и души као један од најлепших периода у животу. У тадашњем "Свијету" изашао је чланак са насловом "Најзад кренуло" - у том чланку добио сам најлепше похвале као млади композитор и комплетан музичар који се после дужег времена појавио у Сарајеву. То је на мене деловало као нека холивудска прича. Оснивао сам саставе - БКБ трио, Секстет Корнелија Ковача, а моје су композиције примане на онда најпрестижнији југословенски фестивал Опатија. На игранци у "Слози" свирала се џез музика, то је за мене било велико изненађење - у срцу Босне свира се џез! А онда се појављују Битлси и креће општа хистерија међу омладином и међу музичарима.
Са ИндексимаПолако одустајем од џез музике и италијанске која се свирала 60-их година. Пошто сам важио за музичара са педигреом, Индекси ме примају у групу. Шездесете су обећавале боља времена и сјајну будућност. Дружио сам се са Кемалом Монтеном, Махир Палош, Ведом Хамшић, песником Богданом Стојадиновићем и увек, као по правилу, са много млађима од себе. Али моји су идеали ипак били тамо негде у Београду. У Сарајеву сам имао све, али снови из ране младости о најлепшем граду, тролејбусима, девојкама, парковима, Теразијама учинили су да повучем за моје сарајевске другове неразуман потез. Напустио сам Сарајево и преселио се у Београд.
Корни група"Сунце" је крајем 60-их било стециште музичара и уметника свих категорија. Ту сам срео Бојана Хрељца из елипсе. Желео сам да све што ми је у глави реализујем са музичарима који ми верују и који имају завидни ниво музицирања. Тако је прва комбинација Корни групе била Бојан, Фурда, Борко, (касније Бочек), ја и Сека Којадиновић. У вечитом трагању за бољим, кроз групу су прошли Душан Прелевић, Далибор Брун, Дадо Топић, Здравко Чолић и Златко Пејаковић. Критичари су били збуњени: шта то у ствари они свирају? Ја данас мислим да смо се ми бавили музиком. Не рокенролом, нити Андерграунд, нити прогресивним џез роком - понекад лаким поп песмама, а најчешће веома садржајним формама као што су биле "Једна жена" "Пут на исток", "Не тако обичан живот" итд Често су ми постављали питање: ко је био најбољи од певача Корни групе? Сви су они дали свој допринос у оквиру својих могућности, али највише Дадо Топић и Златко Пејаковић.
Сарадња са ЧоломВидео сам га на телевизији са групом Амбасадори. Млад, енергичан, са великим опсегом гласа, покретљив на сцени. Решио сам да одем до Сарајева и попричам с њим. После пар дана стекао сам утисак да је Здравко донео одлуку, али уз један услов. Да попричам са његовим оцем. Схватио сам тај разговор као проверу моје личности - да ли сам поуздан, добронамеран и поверљив као човек. Без обзира што се Здравко није дуго задржао у Корни групи, мислим да су нам обојици веома користили сарадња и познанство. Онда сам већ схватио да Чола није фронтмен за нашу групу, него изразити солиста иза кога ће се налазити бенд који га прати. Он је то убрзо доказао.
(Са Здравком и Бисером)

Најуспешнија сарадњаПосле разлаза, некако смо се поново састали. Да ли ме је Здравко питао за неке песме или сам се ја јавио да обновимо сарадњу, сада се више не сећам. Отпочели смо сарадњу као солиста и композитор, најплоднију сарадњу у мојој каријери и најуспешнију. Често ми постављају погрешно питање да ли сам ја направио Чолића. Мислим да је то прво, неумесно, а друго, нестручно питање. Нити композитор прави певача, нити певач композитора. Догоди се спој две личности које сарађују на најбољи могући начин. Ако хоћете моје мишљење из угла композитора, рећи ћу вам следеће. Када сам писао песме за Здравка, размишљао сам као он, о његовом обиму, о најбољим музичким фразама које ће му лежати, и уопште о њему и његовој публици. Здравко је и као човек био пун врлина, од другарства до велике посвећености свом позиву.
ПопуларностНисам тип звезде. Гледао сам да избегнем скандале којима се наслађује жута штампа и никада нисам доживљавао свој успех као нешто што је вредније од било које животне професије. Оно што су ми подарили Бог и моји родитељи је од највеће вредности и захваљујем им се сваког дана када отворим очи. После своје четрдесете године живота, све се више осећам као Хесеово Демијан, али не зато што сам се наметао да будем другима вођа, него зато што се то само наметало. Са музичарима и певачима, са почетницима у музици, са свима који су тражили од мене помоћ и савет. Највећи успеси су увек стварали највише непријатеља. Све сам то прошао и не чезнем за тим.
СпоменкаМоја бивша супруга Споменка је прво била сјајна мајка нашој деци, а онда и жена која је у потпуности разумела моје уметничке прохтеве, кризе и болести. Јер сваки креативац је помало несрећан и болестан и тражи разумевање. Споменка је писала сјајне текстове за моје песме осетивши како моје срце и душа кроз музику говоре и познавајући ме у свим издањима.